Ove stranice bit ce takodjer otvorene za sve one koji vole lijepu pisanu rijec. Ako zelite ponuditi i podijeliti sa drugima ono sto ste napisali posaljite to na e-mail adresu: poezija@bann.cjb.net

Molitva


MOLITVA

Boze
Oprosti
Sto ime tvoje
Nedostojni sluga
Stavlja
U prvi red svoje
Jos nikakve
Pjesme

I suocen
S cvijetom sutnje
Skrhanih
Kostiju duha
Imenuje
Po spisku
Necije majke
Sto neduzne
Stucaju

Umorno nebo
Molim nemilice
Zdusno ronim tajnom
Maticom
Da zvijer
Zaboravljene ljubavi
Iz kamenog bescutja
Probudim


I pitam
Tebe i sebe
Boze
Koliko jos
Iskonske tisine
Mora protutnjati
Da udomljen
Konacno
I trajno
Zasutim



SEKUNDA SNA


Ponoc vec je odavno prosla
a pjesnik
umjesto da je u krevetu
sjeda za svoj kompjuter

Gleda glupo u njega
a gleda i on slicno
s druge strane
kao da ocekuju nesto
specijalno
jedan od drugoga

Poslije izvjesnog
besplodnog vremena
osjeti slatku tezinu
na ocnim kapcima
al ne dopusti sebi
takvu glupost
kakva je zaspati
ispred ekrana

Zato samo nakratko
zatvori oci
i tren kasnije
sanjao je
kako pise ovu pjesmu

Dok ovo citas
stovani citatelju
pjesnik jos uvijek
nije svjestan
svega sto je
u sekundi sna
u stanju napraviti






Vase misljenje: poezija@bann.cjb.net

PJESNICI KOJE VOLIM:




PRAZNO NEBO

Antun Branko Simic

Nebo je vec dugo praznina
bez Boga i serafina,
beskrajna pustinja siva,
kroz koju kadsto aeroplan, grdna
tica pliva,
Ne lete vise gore duse ko laste.
Covjek u zemlju legne i sav se
raspe.
K Bogu izgubismo pute.
Pjesnici stoje pred nistavilom,
i cute.




NE VJERUJ

Aleksa Santic


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa,
Tamo gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,

Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi tjelo drsce,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise,
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove pise.

1905.




NEMA NICEG U CEMU TE NEMA

Vesna Krmpotic


Nema niceg u cemu te nema,
Niti je bilo kad te nije bilo;
I sve cega ima sto te ima,
Nema te manje no ti sto sebe imas.

Zasto se onda upinjem da zivim,
Da skoncam, da sazmem i stisam;
Stopa zemlje sto pod nogom stane
Samo je tebe puna, niceg vise.

I kako da budem ista vise
Kad ima mjesta samo za tebe,
Kad si ti to mjesto u kome nema mjesta
Za manje od tebe...






SIJEDA DJECA

Enes Kisevic

Sve sto covjek stvori,
to jos se sagraditi moze,
ali oni ruse i ono
sto si ti stvorio, Boze.

Podijelili su i Tebe
da lakse vladaju nama.
O kad bi mogli i zrak bi
sapeli granicama.

Kako je covjek mali,
kako zarastao u mrznji,
a grana ruza mirisi
i ruci koja je skrsi.

Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i srcu
kad vidim da majke na svijet
radaju sijedu djecu.

Za kakav mir mi je ginut,
kad mir oduvjek postoji,
on bi se i sada cuo
da ne zveckate oruzjem svojim.

Za koju zemlju mi je pasti,
kad ja pripadam zemlji.
I sve neduzne zrtve
sahranjene su u meni.




KO ZNA (AH, NIKO NISTA NE ZNA)

Dobrisa Cesaric

Ko zna (ah, niko nista ne zna.
Krhko je znanje!)
Mozda je pao trak istine u me,
A mozda su sanje.
Jos bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je zelim,
Ili ne zelim.

U moru zivota sto vjecito kipi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Mozda iste kapi-
I kad prodje vjecnost zvjezdanijem putem
Jedna vjecnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naci
Neka ista usta.

Mozda ces se jednom uvece pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteci da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pisem srcem punim tebe
Ove cudne rime,
Oh, ja necu znati, ceznjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i dusa u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim ce glasom zaglusiti razum
Sve sto slutnja sapne;

Kod vecernjih lampa mi cemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vezu
Neki stari lanci.

No vrijeme se krece, no vrijeme se krece
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono sto je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut ce oci, naci ce se ruke,
A srca se dici-
I slijepi za stope bivseg zivota
Njima cemo ici.





PRICA

Milos Crnjanski



Secam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamiriso bagrem beo.

Sucajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oci i cutim.

Kad bagrem dogodine zamirise,
ko zna gde cu biti.
U tisini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad vise.





***
Ja znam da niko ziv nije presao svoj put
a da mu se Ti nisi priblizio, polozio
mu ruku na rame i posao s njim jedan cas.

Ivo Andric: "EX PONTO"






MODRA RIJEKA

Mak Dizdar

Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I jos dalje i jos gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drace
Preko zege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I jos dublje i jos jace
Iza slutnje iza tmace
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I jos hude i jos lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Siroka je duboka je
Sto godina siroka je
Tisuc ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmusa neprebolna
Sto godina siroka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke







JAMA

Ivan Goran Kovacic

I
Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blazenu noc su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz ocinjih jama:
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oci zgasle na mom dlanu.
Sigurno jos su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu:
I cutao sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu:
Na dlanu oci zrakama se smiju
i moje suze ne mogu da liju.
Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nadje
Jos gorcom mukom duplja, koja zjapi-
Da bodez u vrat zabode mi sladje:
A mene dragost ove krvi uze,
I cutio sam kaplje kao suze.
Poslednje svjetlo prije strasne noci
Bio je bljesak munjevita noza,
I vrisak, bijel jos i sad u sljepoci,
I bijela, bijela krvnikova koza;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oci su nam boli.
O, bolno svjetlo, nikad tako jako
I ostro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze, s kojih duplje gore:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli.
Vriskovi drugih mucenika sjeklil.
Ne znakm, koliko zar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu.
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oci na svom dlanu-
I rekoh:"Slijep sam, mila moja mati,
Kako cu tebe sada oplakati..."
A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijetli
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjesece! Svijetlo ko majcino mlijeko!
Al' ovu strasnu bol vec nisam ceko:
Krvnik mi rece:"Zgnjeci svoje oci!"
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grc mi saku gustom sluzi smoci;
I vise nisam nista cuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.

II
Mokracom hladnom svijestili me. Cuske
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uske
Krvnici tupim i debelim silom.
"Smijte se!" - ubod zapovijedi prati-
"Oboce svima pred krst cemo dati!"
I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije, ko da grohocu mrtvaci;
I same klace smete ludi hohot
Pa svaki bicem na zartve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, paznih duplja, mrtvu tugu.
Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha, valjda, sto smo ipak zivi),
U red za uske otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi:
(U muku culi iz sume smo pticu):
Provlacili su kroz uske nam zicu.
I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strasna muklo bi zarezo.
"Sutite!"-rikne krvnik -"nije lako,
Al' potrebno je, da tko ne bi bjezo."
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slepcu ljuti bol nanese.
Krvozednike smiri zican lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I zacuo se vode mrzli klokot
U zarku grlu, i glasno su jeli,
Ko posle teska posla; zatim stali
Jadan sa drugim da se grubo sali.
Zaboravili kao da su na nas:
Zijevali, vjetre pustali su glasne,
"Eh jednu malu vidio sam danas"...
Dobaci netko uz primjedbe masne,
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne sijepce - zica me probode.


III
U mome redu pocela da ludi
Neka zena. Vikala je:"Gori!
Ljudi, gori. Kuca gori! Ljudi!"
A zica ljuto pocela da pori
Nabreknute, grozne nase usi.
Na tle se zena ugasena srusi.
"Dupljasi! Core! Lubanje mrtvacke!
Sove! U duplje dat cemo vam zere,
Da pogledate! Vi corave macke!"
Zarezi pijan koljac kao zvjere
I slijepcu nozem otcijepi lice
Od uha, sto se zaljulja vrh zice.
Urlik i teski topot slijepe zrtve
(Sto bjezec kroz mrak uvis noge dize),
I brz trk za njom, sred tisine mrtve,
I tupi pad, kad lovca noz je stize.
O, taj je spasen!- rekoh svojoj tami.
Ne opazivsi da nas vode k jami.
Srce je muklo supljom grudi tuklo;
Tad druga srca preko zice zacuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Sto srca skacu, kad u mraku placu!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.
I vidjeh opet, ko jos ovog jutra,
Duboku jamu, juce iskopanu.
Naregnuh sluh, da cujem, kad unutra
Uz tupi udar prve zrtve panu.
Ostrom svijesti odlucih da brojim:
Ja, pedeseti, sto u redu stojim.
I cekao sam. Skupljao sam tocne
Podatke: tko je vec nestao straga,
Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok pocne
Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi paznji ne izgbjegnu.

Negde je cvrcak pjevo; oblak pokri
Zacas u letu sjenom celo polje.
Cuo sam kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao siroko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na noznome bridu.


IV
Kad prva zrtva pocela da krklja,
Cuh meki udar, i mesnata vreca
Padase dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, medju pleca
Drugi, a ruka naglo zrtvu grune
U jamu, gde ce s drugima da trune.
Netko se mrtvo ispred mene slozi
Il' iza mene, riknuvsi od straha,
A ja udarce silnom svijesti mnozih,
Odbijajuci pale istog maha,
Mada sam svakog - sto kriknu, zagrca-
Cutio kroz ugriz u dno srca.
Covjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Strepih, da racun moj se ne pomete.
Tad buknu u dno bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuce me svlada.
Nestala u spas poslednja mi nada.
Al' silna svijest paznjom me opsjednu;
U sluh se zivci, krv, meso i koza
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
Zrtvu; sezdeset i dva boda noza
Sluso sam udar, kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.
Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kase mesa.
Uto ocutjeh, da po krvi klizem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stizem!


V
O, vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oci:
I bijelu kozu, i noz koji kolje,
I zrtve (kao jagnjad kad se koci
Caskom pred klane, al' u redu blize
Korak po korak mirno k nozu stize).
Bez prekidanja red se dalje mico
- Ko da na culu neko nesto dijeli-
Nit' je ko viko, trzo se, narico;
Na zezi strasnoj tiho su nas zeli
Ko mrtvo klasje, koje jedva susti.
(To se cula krv, sto iz grla pljusti.)
Korak po korak posli smo; stali opet;
Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Zacuh zvuk jace. Ukocen ko propet,
Stadoh. Na usne tudje krvi gorak
Okus ocutjeh. Sad sam bio treci,
Sto jamu ceka u redu stojeci.
Strasna mi tama, od sljepoce gora,
Sav um pomuti i na cula leze,
I za njom svjetlost ko stotine zora;
Iskro! Strijelo! Plamene! Snijeze!
Silno svijetlo bez ijedne sjene,
Ko ostar ubod igle usred zjene.
Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grca; onda je zastenjo,
Napred posrno, uzdahnuo blago-
I tihi uzdah s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljesnu ko riba. Zine
Preda mnom prostor bezdana praznine.
Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag
Bez ravnovjesja - kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu.
Crna me sinu s pleci. U dubinu.


VI
U bezdanu uma, jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo, gdje me tisti.
Hladnost smrti, da mi tijelo lijepi,
Strah svijescu sinu: neka zena vristi!
U jamu sam - tom zdrijelu naseg mesa:
Ko mrtve ribe studena tjelesa.
Lezim na lesu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, sto u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne, kada zena vrisne,
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pruzih ruku: napipah ranu sklisku.
I prvi puta sva zivotna snaga
Nad lesevima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavristala u jami-
Sav pako jeknu jezivo u tami.
Bomba ce pasti! Uzasnuh se prvo;
U grcu strasnu zgrabih rukom nize,
Zakoljak nadjoh grozan. Les se rvo
Sa mnom i na me poceo da klize.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake zacuh i glasove vani.
O, boze moj, zagrlila me zena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koza lica nagrbljena...
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koscate ruke, i zarko ih ljubih.
Cinilo mi se: mrtvu majku ubih.
Cuo sam kako umiruci stenje
I pozeleo ludo da ozivi.
Sve leseve tad molih za oprostenje.
Ocutjeh tvrdu usnu, gdje se krivi-
Obeznanih se. Kad sam opet skido;
Mrak nesvijesti, jos sam gorko rido.


VII
Usutjeh. Sam medj' truplima lednim,
A studen smrti na ledja mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih zednim
Vatrama nepca, jezika i zdrijela.
Led smrti suti. U njemu pako gori.
A nigde vriska, da samoca ori.
Taj grozni teret, sto na meni lezi,
Ni smrtnim ledom nece da priusti
Hladnocu grla; a biva sve tezi;
Odjednom skoro viknuh: voda pljusti!
Cujem gde s vrha po truplima tece;
Ah, studen mlaz! - al' pece, pece, pece!
Po goloj kozi po ledjnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potocic studen pali vatru zarku,
Dube u mesu kanalice ljute.
I kad na usnu mlazic zarki kapno,
Opaljen jezik kusnu zivo vapno!
Puna je jama, na lesine liju
Vapno, da zivim strvine ne smrde,
O, hvala im, nas mrtve da griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leseve cutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.
Taj zadnji trzaj umiruceg zivca,
Taj cudni drhtaj, na kojem sam plivo,
Ucini da sam blagosiljo krivca:
O, gle! jos truplo kraj mene je zivo-
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestase jadi!


VIII
Kad sam mrtvi val zivota stiso,
Korake zacuh ko daleku jeku;
Netko je jamu par puta obiso;
I nasta mir, ko mir u mrtvu vijeku.
Pomakoh nogu, stegnuh lakta oba-
Ko grobar, kad se izvlaci iz groba.
Zaprepastih se: lesevi se micu,
Klizu nada me, polako se ruse-
Smiju se, placu, hropcu i vicu,
Pruzaju ruke i bijesno me guse...
Osjecah nokte, straznjice, bokove,
Trbuhe, usta, sto me ziva love.
Prestravljen stadoh. Stadose i oni.
Sad je tezina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me vise!- Od penjanja moga
Ruse se mrtvi!- rekoh sebi: - To se
O vratu tvome splele zenske kose.
Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leseva: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenicki: krv gusta
Kroz nosnice u grlo ostro briznu.
Smijo sam se - al' da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako
Il' bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, sto da se tjesim:
Odsad ce ljudi misliti da se smijem
Kad placem, i da placem kad se smijesim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjecat ce svijet na crno zdrijelo jame.
I sama sebe osjecao sam krivim,
S tolikom ceznjom. Pazi! rosa klize
Niz trupla dolje do mene, u jamu!
Uzaren jezik poceo da lize
Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,
Sto su se na me ko zlijeb nadnijela.
Pomamno sam se i divlje penjo,
Gazi prsa i trbuhe grubo-
I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,
Nisam vec trno. Vuko sam i skubo
Dugacke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren zedjom kao ludim bjesom.

Nisam osjeco bola, straha, stida;
Obarah les za lesom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji, sto se kida.
A mozda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih njeznu dragu.
Zedj mi je dala bezumlje i snagu.
Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l' je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvijerski, zivinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.
Dozvah se: usta, punih trave, lezim
Gorim, ledenim: u teskoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bjezim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori,
Daleko. Nasim mukama se ruga.
I mrznja planu. Ostavi me tuga.

X
Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garista mog sela;
Miris, iz kog se sve sjecanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve sto je zivot sijo i smrt zela.
Gdje je mala sreca, bljesak stakla,
Lastavicje gnijezdo, iz vrtica dah;
Gde je kucaj zipke, sto se makla,
I na traku sunca zlatni kucni prah?
Gde je vretena zuj, miris hljeba,
Sto s domacim sturkom slavi zivot blag;
Gdje su okna s komadickom neba,
Tiha skripa vrata, sveti kucni prag?
Gdje je zvonce goveda iz stale,
Sto, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeca mira nad sela nam i rod.
Nigde placa. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujuci, na garista sja:
Ugasnu s dola dalek jecaj cesme,
Crni se na putu lesina od psa...
Zar ima mjesto bolesti i muka,
Gdje trpi, pati, strada covjek ziv?
Zar ima mjesto, gdje udara ruka,
I zivis s onim, koji ti je kriv?
Zar ima mjesto, gdje jos vriste djeca,
Gde ima otac kcerku, majku sin?
Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca,
I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?
Zar ima mjesto, gdje prozorsko cvijece
Rubi jos radost i tazi jos bol?
Zar ima veceg bogatstva i srece,
Nego sto su skrinja i klupa i stol?
Iz sume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad rasprasteno
Ciknu, ko djeca njegovo. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snazna poput zdravlja.
Planu u srcu sva ognjista rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi zila, i ko usred podna
Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Drzec se smjera garisnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vasim pucnjevima.
Tu ste me nasli lezati na strani,
Braco rodjena, neznani junaci;
Pjevali ste, i ko kad se dani,
Siroka svjetlost, kao bozji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?
Ocutjeh na celu meku ruku zene;
Sladak glas zacuh:"Partizani, druze!
Pocivaj! Muke su ti osvecene!"
Ruke se moje prema glasu pruze,
Bez rijeci, i dosegoh njezno lice,
Kosu i pusku, bombu vidarice.
Zajeco sam i jos i sad placem
Jedino grlom, jer ociju nemam,
Jedino srcem, jer su suze macem
Krvnickim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i namam moci,
A hteo bih, tugo! - s vama u boj poci.
Tko ste? Odakle? Ne znam, al' se grijem
Na vasem svijetlu. Pjevajte. Jer cutim,
Da sad tek zivim, makar mozda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vasa mi pjesma vraca svijetlo oka,
Ko narod silna, ko sunca visoka.








NE DAJ SE INES

Arsen Dedic

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
Drukcijim pokretima i navikama
Jer jos ti je soba topla
Prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si vise ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedeceg jutra oko devet do stanice
I rusi se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
Kao list niz jednu beogradsku padinu
u vecernjem sam odijelu i opkoljen pogledima


Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines


Dugo je pripremano nase poznanstvo
I onda slucajno uz vrucu rakiju
I sa svega nekoliko recenica, lose prikrivena zelja
Tvoj je nacin gospodje i obrazi seljanke
Prostakuso i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
I moja soba objesena u zraku kao naranca
Kao narancasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39 kod Prkovicka
Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
Upotreba zajednicke kupaonice
I "Molim Vas, ako netko trazi"


Ne daj se Ines


Evo me ustajem tek da okrenem plocu
Da li je to nepristojno u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdrazi pocetak
Raspolazem s jos milion njeznih
I bezobraznih podataka nase mladosti
Koja nas pred vlastitim ocima vara, i krade, i napusta


Ne daj se Ines


Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
Odlazeci da se pocesljas u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice


Znam da ce jos biti mladosti,
Ali ne vise ovakve - u prosjeku 1938
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta ce mi mladost tesko pasti
A bit ce ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo pocinje kisa,
Kao sto vec kisi u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se mijesaju
Glas majke prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Jos malo setnje uz more i gotovo


Ne daj se Ines







MOSTARSKE KISE

Pero Zubac

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije jos nedozrele
Govorio sam joj ti si derište ti si
Balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reèi
Govorio sam joj ti si anðeo, ti si ðavo
Telo ti zrelo, šta se praviš svetica
A padale su svu noæ neke modre kiše
Nad Mostarom
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, nièeg
Nije bilo
Pitala me je imam li brata, Å¡ta studiram
Jesam li Hrvat, volim li Rilkea, sve me
Je pitala
Pitala me je da li bih mogao sa svakom
Tako saèuvaj bože
Da li je volim tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre
Kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da èini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao
Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
Njene oèi ptica, njena bedra srna
Imala je mladež, mladež je imala
Ne smem da kažem
Imala je mladež mali ljubièasti ili mi
Se èini
Pitala me je da li sam Hrvat imam li
Devojku
Volim li Rilkea, sve me je pitala
A na oknu su ko božiæni zvonèiæi moga
Detinjstva zvonile kapi
A noæna pesma tekla tihano niz donju
Mahalu
Ej Sulejmana othranila majka
Ona je prostrla svoje godine po parketu
Njene su oèi bile pune kao zrele breskve
Njene su dojke bile tople ko mali psiæi
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi
Važna
Svetlana Svetlana znaš li da je
Atomski vek
De Gol, Gagarin i koještarije, sve sam
Joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala
Vodio sam je po kujundžiluku po
AÅ¡cinicama
Svuda sam je vodio
U peæine je skrivao, na èardak nosio
Pod mostovima se igrali žmurke Neretva
Ždrebica
Pod Starim mostom Crnjanskog joj
Govorio
Å to je divan, Å¡aputala je, Å¡to je divan
Kolena joj crtao u vlaznom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino ko
Prvi ljiljani
U džamije je vodio Karaðoz beg mrtav
Premrtav
Pod teškim turbetom
Na grob Šantiæev cveæe je odnela malo
Plakala kao i sve žene
Svuda sam je vodio
Sada je ovo leto
Sad sam sasvim drugi, pišem neke pesme
U jednom listu pola stupca za Peru Zupca
I ništa više
A padale su svu noæ nad Mostarom neke
Modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Al nije htela to da èini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao
Ni ono nebo ni ono oblaèje ni one
Krovove
Bledunjavo sunce izgladnjelog deèaka
Nad Mostarom
Ne umem zaboraviti
Ni njenu kosu njen mali jezik kao jagodu
Njen smeh Å¡to je umeo zaboleti kao
Kletva
Onu molitvu u kapeli na Belom Bregu
Bog je veliki, govorila je, nadživeæe naša
Ni one teške modre kiše
O jesen besplodna njena jesen
Govorila je o filmovima o Džemsu Dinu
Sve je govorila malo tužno malo
Plaèljivo o Karenjini
Govorila je Klojd Grifits ne bi umeo
Ni mrava zgaziti
Smejao sam se, ti si glupa on je ubica
Ti si dete
Ni one ulice one prodavnice poslednjeg
Izdanja Osloboðenja
Ni ono grožðe polusvelo u izlozima ne
Umem zaboraviti
Onu besplodnu gorku jesen nad Mostarom
One kiše
Ljubila me je po cele noæi, grlila me i
Ništa više
Majke mi ništa drugo nismo
Posle su opet bila leta posle su opet
Bile kiše
Jedno jedino malo pismo iz Ljubljane
Otkud tamo
Ni ono lišæe po trotoarima ni one dane
Ja više ne mogu, ja više ne umem
Izbrisati
Piše mi pita me šta radim, kako živim
Imam li devojku
Da li ikad pomislim na nju na onu našu jesen
Na one kiše
Ona je i sad kaže ista kune se Bogom
Potpuno ista
Da joj verujem da se smejem davno sam
Davno prokleo Hrista
A i do nje mi baš nije stalo klela se
Ne klela
Mora se tako ne vrede laži
Govorio sam joj o Ljermontovu o Sagalu
Sve sam joj govorio
Vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu
Knjigu èitala popodne
U kosi joj bilo zapretano leto žutilo
Sunca malo mora
Prve joj noæi i koža bila pomalo slana
Ribe zaspale u njenoj krvi
Smejali smo se deèacima što su skakali
Sa mostova za cigarete
Smejali smo se jer nije leto a oni skaèu baš
Su deca
Govorila je mogu umreti mogu dobiti
Upalu pluæa
Onda su dolazile njene æutnje duge
Preduge
Mogao sam slobodno misliti o svemu
Razbistrit Spinozu
Sate i sate mogao sam komotno gledati
Druge, bacati oblutke
Dole niz stenje, mogao sam sasvim otiæi
Nekud otiæ daleko
Mogao sam umreti onako sam u njenom
Krilu, samlji od sviju
Mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu
U stenu, sve sam mogao
Prste je imala dugacke krhke beskrvne
A hitre
Igrali smo se buba-mara i skrivalice
Svetlana izadji eto te pod stenom nisam
Valjda æorav
Nisam ja blesav hajde šta se kaniš
Dobiæeš batine
Kad je ona tražila mogao sam pobjeæi u
U samu reku našla bi me
Namiriše me kaže odmah pozna me dobro
Nisam joj nikad verovao valjda je stalno
Æurila kroz prste
Volela je kestenje kupili smo ga po
Rondou
Nosila ga je u sobu vešala o konèiæe
Volela je ruže one jesenje ja sam joj
Donosio
Kad svenu stavljala ih je u neku kutiju
Pitao sam je Å¡ta misli o ovom svetu veruje
Li u komunizam
Da li bi se menjala za Natašu Rostovu
Svašta sam je pitao
Ponekad glupo znam ja to i te kako
Pitao sam je da li bi volela malog sina
Recimo plavog
Skakala je od ushiæenja hoæe hoæe
A onda odjednom padala je u neke tuge
Ko mrtvo voæe
Ne sme i ne sme, ne bi to ona ni za
Živu glavu
Vidi ti njega, misli tek tako, kao da je ona
Pala s Jupitera
Ko je to recimo Zubac Pera da bas on a
Ne neko drugi
Taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi
Govorio sam joj ti si glupa ti si pametna
Ti si ðavo
Ti si anðeo sve sam joj govorio ništa mi
Nije verovala
Vi ste muskarci roðeni lažovi vi ste hulje
Svašta je govorila
A padale su nad Mostarom neke modre
Kise
Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni
Kad bi' znao sa kim sada spava
ne bi mu glava
Ne bi mu glava jao kad bi' znao
ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi jao
kad bi' znao ko to
U meni bere kajsije jos nedozrele.

1965.







TONIGHT I CAN WRITE THE SADDEST LINES

Pablo Neruda

Tonight I can write the saddest lines.
Write for example, 'The night is shattered
and the blue stars shiver in the distance.'
The night wind revolves in the sky and sings.
Tonight I can write the saddest lines.
I loved her, and sometimes she loved me too.
Through nights like this one I held her in my arms.
I kissed her again and again under the endless sky.
She loved me, sometimes I loved her too.
How could one not have loved her great still eyes.
Tonight I can write the saddest lines.
To think that I do not have her. To feel that I have lost her.
To hear immense night, still more immense without her.
And the verse falls to the soul like dew to a pasture.
What does it matter that my love could not keep her.
The night is shattered and she is not with me.
This is all. In the distance someone is singing. In the distance.
My soul is not satisfied that it has lost her.
My sight searches for her as though to go to her.
My heart looks for her, and she is not with me.
The same night whitening the same trees.
We, of that time, are no longer the same.
I no longer love her, that's certain, but how I loved her.
My voice tried to find the wind to touch her hearing.
Another's. She will be another's. Like my kisses before.
Her voice. Her bright body. Her infinite eyes.
I no longer love her, that's certain, but maybe I love her.
Love is short, forgetting is so long.
Because through nights like this one I held her in my arms
my soul is not satisfied that it has lost her.
Though this be the last pain that she makes me suffer
and these the last verses that I write for her.









VEMIKSI*

Vemiksi* su bili mali drveni ljudi. Svaki od njih bio je izrezbaren rukama drvodjelje po imenu Eli. Elijeva radionica nalazila se na brdu iznad njihovog sela. Svaki vemiks bio je razlicit. Jedni su imali velik nos, a drugi velike oci. Neki su bili visoki, a neki niski. Pojedini su nosili sesir, drugi su imali ogrtace.. Ali svi su bili napravljeni rukama istog drvodjelje i svi su zivjeli u istom selu.

I cijeli dan, svaki dan, vemiksi bi cinili istu stvar: davali bi jedan drugom jednu naljepnicu. Svaki vemiks je imao kutiju naljepnica sa zlatnim zvijezdama i kutiju naljepnica sa sivim tockama. Na svim ulicama u cijelom gradu mogli su se vidjeti ljudi stavljajuci jedan na drugog naljepnice sa zvijezdama ili tockama.

Najljepsi, oni sa glatkim drvetom i lijepom bojom uvijek bi dobili zvijezde. Ali, ako bi drvo bilo grubo, ili boja ispucala, vemiksi bi dobili tocke. Talentirani bi dobili zvijezde, takodjer. Neki bi podigli veliki stap visoko iznad njihovih glava ili skocili preko visokih kutija. Drugi su znali velike rijeci ili su pjevali vrlo lijepe pjesme. Svatko im je dao zvijezde.

Neki vemiksi su imali zvijezde svuda po sebi! Svaki put kad bi dobili zvijezdu to im je cinilo da su se osjecali tako dobro da su uradili ponovo nesto drugo i onda dobili jos jednu zvijezdu.

Drugi su, opet, mogli uraditi malo. Oni bi dobijali tocke. Punchinello je bio jedan od njih. Pokusavao je da skoci visoko kao drugi, ali bi uvijek pao. A kad bi pao, drugi bi se okupili oko njega i dali mu tocku.

Ponekad, kada bi pao, to bi napravilo brazgotine na drvrtu, tako da bi tada dobio nove tocke. Pokusavao bi objasniti zasto je pao, rekao bi nesto besmisleno i vemiksi bi mu dali jos tocaka.

Nakon izvjesnog vremena on je imao toliko mnogo tocaka da vise nije zelio izlaziti napolje. Bojao se da bi mogao uciniti nesto glupo, kao naprimjer zaboraviti svoj sesir ili stati u vodu, a onda bi opet dobio tocku. Ustvari, on je imao toliko mnogo sivih tocaka da su mnogi prilazili i davali mu i bez razloga jos po jednu.

"On zasluzuje mnogo tocaka", bili su jednoglasnog misljenja drveni ljudi. "On nije dobra drvena osoba."

Nakon nekog vremena i Punchinello im je povjerovao. "Ja sam los vemiks," rekao bi on. Nekoliko puta kada je izlazio van, bio je zajedno sa drugim vemiksima koji su imali mnogo tocaka. Osjecao se bolje s njima.

Jednoga dana sreo je jednu vemiksicu koja je bila drugacija od svih vemiksa koje je do tada sreo. Ona nije imala niti tocaka, a niti zvijezda. Lulia je bilo njeno ime. Nije da ljudi nisu pokusali dati joj naljepnice; jednostavno naljepnice joj se nisu htjele prilijepiti. Neki su se divili tome sto Lulia nije imala tocke, pa su potrcali i dali joj zvijezdu. Ali i ona bi otpala. Neki su opet gledali na nju kako nema zvijezda, pa su joj davali tocku. Ali niti ona nije mogla ostati na njoj.
"To je to kakav bih volio biti," mislio je Punchinello. "Ja ne zelim nicije oznake". Zato je upitao vemiksicu koja nije imala naljepnica na sebi kako joj je to uspjelo.
"Jednostavno," odgovorila je Lulia. "Svaki dan ja idem da se vidim sa Elijem."
"S Elijem?"
"Da, Elijem. Eli je drvodjelja. Sjedim u radionici s njim."
"Zasto?"
"Zasto ne bi sam pronasao odgovor? Idi na brdo. On je tamo."

Rekavsi to vemiksica bez naljepnica se okrenula i nestala.

"Ali on nece zeljeti da me vidi!" uzviknuo je Punchinello. Lulia ga nije cula. Punchinello je onda otisao kuci. Sjeo je kraj prozora i gledao drvene ljude kako zurno daju jedni drugima zvijezde i tocke.

"To nije u redu," mumlao je za sebe. I odlucio je da ide vidjeti Elija.

Hodao je uskom stazom sve do vrha brda, a onda je zakoracio u veliku radnju. Njegove drvene oci rasirile su se na sve sto je vidio. Stolica je bila visoka upravo onoliko koliki je i on bio. Trebao je da se propne na prste da bi vidio povrsinu radne klupe. Cekic je bio dugacak kao i njegova ruka. Punchinello je tesko gutao. "Odlazim", okrenuo se da izadje. Onda je zacuo svoje ime.

"Punchinello!" Glas je bio dubok i jak. Punchinello se zaustavio. "Punchinello! Drago mi je da te vidim. Dodji i dopusti mi da te pogledam."

Punchinello se polako okrenuo i ugledao velikog bradatog majstora.
"Ti znas moje ime?" upitao je mali vemiks.
"Naravno da znam. Ja sam te napravio."

Eli se sagnuo, podigao ga i postavio na klupu.
"Hmm," majstor je govorio zaokupljen mislima dok je pregledao sive krugove.
"Izgleda da si dobijao lose ocjene."
"Ja to nisam zelio, Eli. Ja sam stvarno sve pokusavao."
"Oh, ne moras da se branis od mene, dijete. Ne tice me se sto drugi vemiksi misle."
"Stvarno?"
"Da, i ti ne bi trebao, isto tako. Tko su oni da ti daju zvijezde ili tocke? Oni su vemiksi kao i ti. Ne brini se o tome sto oni misle, Punchinello. Ono sto treba da te se tice to je sto ja mislim. A ja mislim da si ti netko poseban."
Punchinello se nasmijao. "Ja, poseban? Zasto? Ne mogu da hodam brzo. Ne mogu da skacem. Moja boja se ljusti. Sto bih ja tebi nesto znacio?"

Eli je pogledao Punchinella, stavio svoje ruke na njegova mala drvena ramena i progovorio vrlo lagano.
"Zato jer si ti moj. To je razlog zbog cega si mi znacajan."

Punchinello nikada nije imao nekoga koji bi gledao na njega kao ovaj - manje vise njegov stvoritelj.
Nije znao sto da kaze.
"Svaki dan ja sam se nadao da ces ti doci", objasnio je Eli.
"Dosao sam jer sam sreo nekoga tko nije imao oznaka."
"Znam. Rekla mi je za tebe."
"Zasto naljepnice ne ostaju na njoj?"
"Zato sto je ona odlucila da je ono sto ja mislim vaznije nego sto drugi misle. Naljepnice se lijepe jedino ako im dopustis."
"Sto?"
"Naljepnice se lijepe jedino ako se to tice tebe. Sto vise imas povjerenja u moju ljubav, manje ces se brinuti o naljepnicama."
"Nisam siguran da to razumijem."
"Razumjet ces, ali ce ti trebati vremena. Dobio si mnogo oznaka. Zasad, samo dodji da me vidis svaki dan i dopusti mi da te podsjetim kako se mnogo brinem za tebe."

Eli je podigao Punchinella s klupe i spustio ga na tlo.
"Zapamti," rekao je Eli dok je vemiks izlazio na vrata. "Ti si poseban zato jer sam te ja napravio. A ja ne pravim greske."

Punchinello se nije zaustavio, ali je u svom srcu pomislio, "Mislim da on stvarno tako misli."

I dok je tako mislio, jedna tocka je pala na zemlju.


(Ime autora mi je nepoznato, moj je prijevod.)